Da li ste znali da postoji Sarajevski Purim? I ako niste, niste pogriješili što niste – jer o ovom se nije učilo u školama, o njemu nije pisala svjetska historija, čak je i veoma malo pisanih redaka o ovome ostalo jer ljudi godinama odlaze a za njima odlazi i istina. O jednoj takvoj priči, danas pričamo sa našim sagovornikom Davidom Kamhijem- violinistom, diplomatom, profesorom, nekadašnjim hazanom,…ili jednostavno rečeno – čuvarem tradicije Sefarda u Bosni i Hercegovini .
Građani drugog reda
Odnos Bosne i Hercegovine kao države prema nacionalnim manjinama od potpisa Daytonskog sporazuma u novembru 1995. godine, pa sve do danas – postavljen je prema definisanju demokratskih prava nacionalnih manjina u odnos “građana drugog reda”. Možemo reći da je Bosna i Hercegovina strukturalno komplikovana država a nakon mirovnog sporazuma tog novembra, ali ne možemo reći da činjenice i istine koje su tada potpisane, ustvari ne predstavljaju srž Bosne i Hercegovine. Upravo je to razlog zbog kojeg pišemo ovu jednostavnu priču koja je dio iz niza priča utkanih u dugo postojanje Bosne i Hercegovine.
Purim
Da li ste znali da postoji Sarajevski Purim? I ako niste, nije do Vas – jer o ovom se nije učilo u školama, o njemu nije pisala svjetska historija, čak je i veoma malo pisanih redaka o ovome ostalo jer ljudi godinama odlaze a za njima odlazi i istina.
Ali da bi ispričali priču o Sarajevskom Purimu, potrebno je da pojasnim prvo šta je Purim.
Prema https://www.bet-israel.com/religija/blagdani/mali-blagdani/purim//, Purim je dan kako bi se simbolično obilježila borba za opstanak te izvuklo naravoučenije, da sloboda traži borbu. Ukratko ćemo reći da Jevrejske zajednice obilježavaju širom svijeta lokalne Purime kao dane sjećanja na spas od neke nesreće
Sarajevski Purim
Istina je, da se u Sarajevu i Bosni i Hercegovini vijekovima živjelo bez načela i pisanih dokumenata Daytonskog sporazuma. Dok su političari devedesetih godina pisali novu historiju Bosne i Hercegovine, koja danas predstavlja ispisane redke na papiru, Sarajevo je pričama pisalo svoju priču. Sarajevo ima svoju činjeničnu historiju, onu koja se stvarno desila i još se dešava.
U novembru 2019. godine obilježeno je u Sarajevu dvijestotine godina od Sarajevskog Purima, dvijestotine godina života dva naroda – Jevreja i muslimana, a to je i dvijestotine godina uspomena u životima ljudi…
Tradicionalisti će reći da je riječ o tradiciji dva naroda, političari će reći da je riječ o suživotu, a istina je tu negdje između ovih redaka, jer za poštovanje i život je dovoljna želja, i zrnce ljubavi. Upravo da toga nije bilo ne bi bilo ni Sarajevskog Purima.
Vrijeme zuluma valije Ruždi- paše
Velika je nesreća bila tad, prije dvijestotine godina, jer legenda kaže o Sarajevskom Purimu koji je zabilježen početkom 19. vijeka, da je u Sarajevu živio Moše Havijo, po mnogima nečovjek. Upravo taj nečovjek, reče da su Jevreji jako loši…i to se pronese narodom i tako dođe do Mustafa-paše tadašnjeg bosanskog valije čije je sjedište bilo u Travniku. Sva sreća u ovoj nesretnoj po Jevreje priči, valija se dobro raspitao kod naroda, i tako se situacija i smirila, ali se nije zla namjera smirila. Zlo je mirovalo sve do 1819. godine kada se ponovo rasplamsa, kad je za valiju došao Ruždi- paša. Osveta i pohlepa mogla je života da košta dvanaest najuglednijih sarajevskih Jevreja.Vapaj za pomoć Rafaela Levija su čuli sarajevski muslimani, te se kaže predanje – građani pobuniše i predvođeni Ahmedom
Bajraktarem Bjelavskim sakupiše pred pašin konak da se sugrađani oslobode. Scena od trihiljade gnjevnih Sarajlija, paši ne bijaše nimalo lijepa, ali bijaše dovoljno i prijeteća te valija pobježe za Travnik , a vijesti ko vijesti, putuju daleko i to direktno do Visoke porte koja Ruždi-pašu povuče sa službe u Bosni.
Slučaj ili ne, našeg sagovornika i bajraktara ove zadužbine krase upravo vrijednosti stare dvijestotine godina. David Kamhi je čuvar bosanskohercegovačke tradicije. Njegove vrijednosti čovjeka i umjetnika su ispod sarajevskih Bjelava nastajale godinama. Upravo u pisanju o Sarajevskom Purimu nastaje i priča o imenu David, a prema riječima rav Moše Danona još jedne historijske ličnosti Sarajeva.
Kamhiji
Porodica Kamhi je dio stanovništva sarajevskih mahala. Zvaničan podatak o ovoj porodici kroz prezime govori o jedanaestom vijeku u Španiji i Provansi, odakle se proširilo na Francusku, Italiju, Tursku, Siriju i Englesku.Tek nekad kasnije za prezime se čuje u Istočnoj Evropi. Jevrejsko prezime Kamhi/ Kimhi bilo je predmet kontroverzne vokalizacije odsredine četrnaestog vijeka. Ono se pisalo Kam(c)hi, oblik (forma) poznat na Bliskom Istoku i Jugoslaviji. U jednom rukopisu iz 1347. godine, prezime je blisko povezano sa arapskim
Al- Kamchi, što potiče iz termina „sir“. Najčešći izgovor, Kim(c)hi, se povezuje sa Kemach, hebrejski „brašno“, i Kim(c)hit, prema tradiciji majka sedam visokih sveštenika iz sredine 1.og vijeka CE Eretz Israel (Talmud, Yoma 47a).
David Kamhi je i danas aktivan profesor, iako je zvanično penzionisan kao profesor violine, viole i metodike na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Izvanredan je njegov doprinos očuvanju Sefarda u Bosni i Hercegovini i svijetu. U ime svoje porodice dugo piše o porodici Kamhi.
U duhu sarajevskih mahala, kao da smo se i njima šetali saznajemo šta je ove mahale (ulice) činilo jedinstvenim, čak i u jezičkom smislu:
“Rođen sam 1936. godine u Sarajevu u bolnici na Koševu. Mama je bila dobro mlada kada me rodila, a moj otac je bio “lijevi”. Studirao je u Berlinu građevinski fakultet u Šarlotenburgu i tako se vratio kao – lijevi te je svako malo bio u zatvoru. Inače, u Sarajevu je nekada ranije bilo požara puno i kuga je bila, pa je moj pradjed došao u Višegrad iz Sarajeva, dok je moj djed kad su djeca stasala za školu ponovo se vratio u Sarajevo. Nona je govorila Djudeo-Espanjol ili kako ga mi zovemo điđo u Sarajevu. Ona me čuvala jer kad je otac bio u zatvoru, mama je radila.
Tako sam ja htio ili ne prvo progovorio điđo. Međutim, postoji u jeziku i ovaj naš tipičan sarajevski žargon sa Mejtaša i ostalih padinskih dijelova, a koji imaju samo Jevreji Sarajeva i to se ogleda kroz imenice koje određuju običaje ali i nadimke. Kad su došli Aškenazi Jevreji Sefardi su sve računali “u glavi” dok su Aškenazi imali račun, odatle potiče ime hešbon (račun) tako su u Sarajevu, Sefardi zvali – Aškenaze i Švabuđiđos. Recimo ima štenegadol – štene je štene, a gadol je veliki, stapanjem se dolazilo do nadimka. Moše“Ilfididu” – nadimak za Mošu koji je bio uobražen, ainače je bio službenik u školi u Ćemaluši.
Recimo nas su zvali Kamhi “la bira” – Kamhi huja…”govori nam David Kamhi.
Porodica Kamhije bila porodično prijatelji sa porodicom Fadilpašića dugo godina pred Drugi svjetski rat. Fahrija- hanuma iz te porodice, je sa još jednom muslimansko- katoličkom porodicom uspjela mamu Davida Kamhija i brata da spasi 1941. godine.
“Kako se neću sjećati, mati je još krvarila jer se brat rodio 18. oktobra 1941. godine. Mama se krila u sanatoriju, a poslije smo bili kod porodice Odobašić, sve dok Fahrija-hanuma nije poslala zar i feredžu mami, a meni fes za glavu i dok nismo pasažerom Fadilpašića otišli na Banovo, Staru željezničku stanicu. Tad smo ušli u voz za Mostar, mama mi je rekla da više nisam David nego Džavid i da dobro zapamtim to.”
Tog istog danaDavid Kamhi je gledao kao dijete kako mu nonu i deda odvode…
David Kamhi čuvar tradicije Sefarda Bosne i Hercegovine
Devedesetih godina su Jevreji samoinicijativno i organizovano odlazili iz Sarajeva, ali David Kamhi nikad nije napustio svoj grad. Od 1992. godine pa sve do oktobra 2016. godine bio je hazan (predmolitelj) Sinagoge u Sarajevu. Bio je i član Savjeta Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine za vanjske poslove od 1993. do 1995. godine, a nešto malo duže i podpredsjednik jevrejskog kulturnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i Jevrejske opštine u Sarajevu, te glavni urednik glasila Bilten.
David Kamhi kada su nakon Sarajevskog Purima njegovom djedu davali ime David, nije ni slutio da će u martu/aprilu 1992. godine po pozivu kancelarije Kraljevskog Dvora Španije, prisustvovati kao predstavnik Sefarda Bosne i Hercegovine na svjetskoj manifestaciji u Madridu SEFERAD 92.
“Sve je inače bilo planirano zbog ukidanja edikta u Španiji i lično je time rukovodio kralj Juan Carlos. Pozvan sam od strane Jevreja kao predstavnik Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Ispred Sefarda je govorio dr Solomon Gaon predstavnik British Commonwealth-a inače vrhovni rabin, rođeni Travničanin. Poznavali smo se od prije, a mene još smjeste u prvi red…kad ja ono kroz razgovor sjeo pored ex-predsjednika Izraela Ishaka Gaona. Ja ponio dva reprinta Sarajevske Hagade sa nadom da jedan uručim kralju Španije, te ja odmah upitah ex-predsjednika Izraela da mi pomogne da mu uručim a onaj drugi primjerak dadnem odmah njemu dok smo sjedili. Sutra kad smo došli zajedno u Palacio Real, penjemo se stepenicama, sve puno zvanica, nas dočekaju i traže da predamo poklone, a tamo zlata, umjetnina i svega, a ja sa knjigom reprinta došao. Dođoh ja do kralja, probih se kroz ljude, i rekoh- ja David Kamhi dajem Vam ovu Hagadu čuvenu bez obzira na to što ste moje pretke i palili i ubijali, ali pošto ste vi skinuli taj edikt i sve ovo organizovali, a tom prilikom ste rekli da se svaki Sefard može vratiti u Španiju – evo vam ovaj poklon. Kralj se zahvaljivao više puta, čvrsto je držao knjigu i nije je nikom dao od sebe. Sreo sam se poslije i sa Gaonom, koji je već bio u poznim godinama, i tad me zamolio za jednu milost kako on to kaže, i to mi je na našem jeziku rekao, zamolio me da mu zapjevam ONU pjesmu “Zašto mi se Travnik zamaglio”. Obojica smo plakali…”
- godine, i zvanično počinje diplomatska karijera Davida Kamhija u Madridu.
Mr ARJANA TAFRO, dipl. oec.[1]
[1]Urednica Radija Federacije BiH i Članica Upravnog odbora Društva Novinara BiH, stručnosti iz: poslovne komunikacije, propagande, ponašanja potrošača, upravljanja imenom proizvoda/usluga, marketing komuniacije, korporacijske komunikacije, odnosa sa javnostima te komunikacije na medijima. Rođena u Foči, diplomirala i magistrirala na Ekonomskom Fakultetu i fakultetu Političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
